četvrtak, 24.02.2011.

the thrill is gone po Jesenjinu

uopće nemam osjećaj stvarnosti.cijeli ovaj život nekako mi je lažan.
opet slušam bluz i doma čitam Kerouaca i čekam da počne neki stvarniji život.


Tko izgori, taj ne može planut
Tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

četvrtak, 28.10.2010.

shall I compare thee to a summer's day?

horsey moj.
nikad se ništa nije dogodilo, što tvoja prisutnost nije popravila i ispravila.
ti si uvijek znala tko sam, i što sam, i razumjela sve, i bila tu bez pitanja, i znala me bolje nego što sama sebe znam.
i nakon toliko godina svako viđanje s tobom me ispunjava životom, intenzivnom, ludim, najživljim životom, onakvim o kakvom je pisao Kerouac, i stvara mi želju za smijehom.

otkrivaš i stvaraš u meni nove svjetove.

i da ti zahvalim za to što si bila
i za to što si.

nedjelja, 05.09.2010.

you can't always get what you want

bila sam s drugim ljudima
pila kave ujutro mamurna spavala na suncu noću konzumirala ilegalne supstance u malom smotuljku nasred ceste uz velvet underground i smijala se smijala se smijala se
osjećala se filmski buljeći u zvijezde i slušajući nove-stare ljude kako pričaju gluposti i puše manijački jeftini duhan i trčeći pijana uz more.
ali to su bili drugi ljudi.

dala bih sve na svijetu da se vratite vi.sve.

in her glass was a bleeding man.

nedjelja, 25.07.2010.

you're going to reap just what you saw

kriva slatka voda kaplje po pothodniku glava mi puca od betonskog pritiska usne su obamrle od besmisla

pocrnjela stopala u razgaženim sandalama od smeđe pletene kože izgrebane na sjedalu autobusa kao iz poslijeratnog filma nezavisnog balkanskog režisera vraćam se u zagreb tamo je bilo sunce i bosi hod po makadamskoj cesti i perfect day zrak je mirisao na so long marriane bila sam slobodna od sebe a ovaj grad je tako tužan onav grad je tako prazan

utorak, 06.04.2010.

the cold and wind and rain don’t know

srela sam večeras starog prijatelja na Trgu.
gledamo se onim jesi-to-ti pogledom, on sjedi, ja priđem i pozdravim.
mislila sam, klasika, kak si-kaj ima-dobro-niš-kod tebe-isto-niš čujemo se-da čujemo se(uz eventualno spominjanje neke random kave koja se nikad neće dogoditi)-bok bok.

gleda me svojim velikim smeđim očima i prvo što me pitao bilo je:"Se sjećaš sjedenja na mom balkonu,naših beskonačnih razgovora?kutija pojedenih domaćica u ekspresnom roku i kutija popušenih cigareta koje su onda još bile jeftine?"
-"Da, sjećam se." plus usputni osmijeh."Davno je to bilo" kažem nekim praznim glasom.

on me gleda nekom nedefiniranom praznoćom i šuti.
ja šutim.i postaje neugodno.

-"I, kako si inače?",pita on.
-"Danas umorno, ali inače odlično, u zadnje sam vrijeme stvarno sretna."
-"A da? Znači, stvari su se promijenile otprije godinu dana i onih tvojih depresija?"
blijedo ga gledam,i ne vjerujem da me to pita. naš odnos raspao se jer mi nije dao pravo na tugu koju sam u to vrijeme imala itekakvo pravo osjećati. i kad mi je, po prvi put, zaista trebao, nije bio tu i nije mi htio objasniti iz kojih me jebenih razloga više ne podnosi. dugo sam razbijala glavu nad tim.
odjednom mi pogled padne na Njega koji cijelo vrijeme stoji uz mene i šuti. "Da, sretna sam zadnjih godinu dana." gledam Njega, s kojim sam provela divnu večer nastojeći zaboraviti nešto teško što me čeka ovo jutro, i u kojeg sam se, po tisućiti put u zadnjih godinu dana, zaljubila.

-" Aha." kaže on.

I dalje me gleda. I tišina.

glup susret, mislim si, i vidim tramvaj kako dolazi. neću ga valjda propustiti zbog ovog.

-"Ništa, vidimo se, bok."

i odem.

pita me On kasnije u tramvaju tko je to bio, i ja nakon dvije minute odgovaram:" Nitko."

baš nitko.
----------------------------------------------------------------------------------------------
Jako me to udarilo. ne znam zašto.
Svatko ima pravo na tugu.

The cold and wind and rain don't know
they only seem to come and go away.

nedjelja, 04.04.2010.

I read pages about me in her autobiography

ljudi oko nas se raspadaju
a mi smo isti.
čudesno.
odrastamo zajedno.(ne zamaramo se više nebitnim)
želim te gledati kako postaješ Netko.
i želim da ti budeš tu kad ja postanem Netko.




Autumn comes, summer dies
I see the passing of the years in your eyes
And when we part there will be no tears no goodbyes
I'll just look into your eyes

how I love the world your eyes reveal.

četvrtak, 04.02.2010.

donje strane munje

na stolu izlizane karte i miris dosade

luđake dovoze i odvoze

mi smo uvijek isti mi smo uvijek isti mi smo uvijek isti mi smo uvijek isti

ostani u sjeni

petak, 01.01.2010.

echoes

sjedim doma s najdražim ljudima na svijetu
pijem tgu za jug i pušim plavi philip morris
imam ilegalne supstance

i blues i azra i lou reed i floydi i sve

osjećam se sretno i ispunjeno
jednostavno je
(a rijetko je jednostavno)

sretna nova

utorak, 17.11.2009.

Disorder-ispravak netočnog navoda

Nevjerojatno što Ti i alkohol u kombinaciji možete proizvesti.

Nisam muško, ne slušam Joy division i nemam crne motorističke čizme.Imam samo motorističku jaknu koja čak ni nije moja.
Možda je poanta svega da želim biti motorist?

Pa eto, da se ti ne bi osjećao uvrijeđenim,ispravljam netočan navod.
I sad ćeš se opet smijati i reći mi da pričam gluposti i da preozbiljno shvaćam svaki tvoj komentar.Ti to nećeš razumijeti, a niti ne trebam da razumiješ.Volim te i kad se ne razumijemo.
možda je to ono najbolje od svega.



ne znam zbunjujem li ja više ljude ili oni mene?
-----------------------------------------------------------------
U knjizi aforizama nekih- nazovimo ih velikima-ljudi naletim na Iana Curtisa i
Love will tear us apart.

"Uostalom, čovjek se ubio, mi ćemo živjet još par godina!"
improvizacija ti je uvijek išla.uvijek me nasmiješ.

ne znam osjećam li se ponekad kraj tebe više mrtvo ili živo, ali kako god,osjećam se sretno.onda su valjda i takva glupa pitanja suvišna.

-----------------------------------------------------------------
u četvrtak idem na Johnnya Wintera.sjest ću tamo,zapalit cigaretu i zaboravit na sve.

vrijeme mi klizi i ne mogu ništa
She said: hold it baby, it gets too much
I feel like I'm gonna die

nedjelja, 25.10.2009.

i ne idi bez kaputa.

Ponekad me zaista živciraš
--------------------------------------
Ponekad mi dođe da te zagrlim, da se pravim kao da ne postoji nitko drugi, da te uhvatim za ruku, podignem u zrak i zavrtim, da plačem, da radim gluposti.
Pišeš pod pseudonimom.

Ja često nemam smisla.
Ni ti.
i baš zato jer smo oboje toliko čudni i nepovezani,opstajemo.
Ti uopće nemaš pojma koliko te volim.